Prve korizmene nedjelje u Svetištu Majke Božje Remetske u Zagrebu okupili smo se na duhovnoj obnovi koju nam je održao duhovnik naše udruge don Anto Stojić. Iako smo u radni naslov i poticajne misli našeg duhovnog okupljanja postavili djedove i bake, Duh Sveti nam je na samom početku dao zadatak – budimo popravljači pukotina!

”Treću životnu dob” današnje društvo nepravedno gura na margine, a upravo stariji članovi naših obitelji pozvani su svoju posljednju dionicu života pokloniti svojim obiteljima, posebno
unucima. Oni imaju strpljenja, vremena i znanja i upravo zato mogu svojim unucima biti učitelji i svjedoci; možda i više nego svojoj djeci.

O OBITELJI

Don Anto nam je posvijestio i podsjetio nas da sve počinje u obitelji, i dobro i zlo i lijepo i ružno. U obitelji se rađa, raste, odlazi…i zato je potrebno obitelj stalno održavati. U odnosu muža i žene, između roditelja i njihove djece, djedova i baka …Postoji dinamika kojim se to radi. Npr. ako se automobil ne održava svake godine, ne ide na tehnički pregled, redovito ne servisira postat će
staro željezo i kao takav bit će nam neupotrebljiv.

U obitelji sve počinje od toga da svatko treba voljeti sebe. Samo ako voliš sebe možeš dobro funkcionirati i voditi dobru dinamiku zajedništva. Ono što ti je Bog dao moraš unaprijeđivati jer se tako umnažaju darovi pa oni koji imaju manje ili su „slabiji” u tvojoj obitelji imaju više nego što su „inače trebali” imati.

Svaka obitelj sastavljena je od puno ”ja”, i više ”ja” čini „mi”. Sve ovisi o tome koliko se svi daju u međusobnim odnosima unutar jedne obitelji. Ne trebamo se bojati voljeti sebe,
poručuje don Anto, jer ako volim i poštujem sebe onda ću i druge članove svoje obitelji poštivati i voljeti. Ljubav koja je sjedinjena s Bogom ne može biti egoistična. Ljubav je stvar malih pomaka i ne treba očekivati ništa veliko. Mali pomaci su: u strpljivosti vremena koje poklanjamo svojoj obitelji, odgovornosti i raspodjeli obaveza unutar obitelji. Tu na scenu dolaze naši djedovi bake , starci i starice koji imaju strpljenja, vremena i životnog iskustava i doista mogu biti popravljači pukotina u našim obiteljskim odnosima i situacijama.

Obitelj je temeljna životna škola u kojoj se uči 24 sata, i kada iz različitih opravdanih razloga roditelji nemaju vremena ili strpljenja biti uz svoju djecu i kroz male obveze i rad učiti ih
odgovornosti, djedovi i bake trebali bi biti oni koji uskaču i premošćuju pukotine koje nastaju u obitelji.

„Toliko je toga nesavršenoga da nema ništa bez opraštanja!“

Potrebno je DOGOVARATI SE, jer se tijekom razgovora izmjenjuju emocije,vrijeme i prostor i jača se međusobno uvažavanje. Dobro je odati PRIZNANJE i POHVALITI, ako je netko u obitelji
nešto dobro učinio,treba naučiti PRAŠTATI, jer smo svi nesavršeni i potrebni smo dati i tražiti oproštenje članovima svoje obitelji. Treba znati pokazati LJUBAV, muž ženi , žena mužu, roditelji
djeci, djeca roditeljima i starijim članovima obitelji. Svaka obitelj trebala bi naučiti KOMUNICIRATI. Nema veće boli nego živjeti za jednu obitelj fizički blisko tamo gdje postoje
emocionalni ponori. Dijalog je most između stvarnosti koja se živi, bila ona dobra ili loša. Razgovorom se svaka situacija može razriješiti.Treba naučiti umijeće pregovaranja i usaditi ga djeci, jer na taj način ona uče kako se funkcionira u društvu i moći će se ispravno postaviti u svim životnim situacijama. Nesmijemo zaboraviti biti STRPLJIVI i sve što u obitelji radimo ili gradimo moramo to činiti u malim koracima. DUHOVNOST OBITELJSKOG ŽIVOTA I MOLITVA, jamči nam trajnost i garanciju da ćemo ostati zajedno. Ne oslobađa nas križeva i poteškoća,ali obitelj koja moli i u problemima ostaje zajedno.

ČETIRI JAHAČA APOKALIPSE (OPASNOSTI ZA NAŠE OBITELJI)

1. PREDBACIVANJE JEDNI DRUGIMA I NEMILOSRDNA KRITIKA (Kritika nikada ne smije biti ona koja omalovažava bilo kojeg člana naše obitelji.)
2. PREZIRANJE (to se posebno odnosi u odnosu na djecu.Treba upozoriti na negativnost ,ali reći ljubazno i pokazati da ih voliš, jer će u suprotnom biti gorko razočarani)
3. OBRAMBENE REAKCIJE (članovi naših obitelji često kada se od nekoga i nečega brane počinju napadati jedni druge, to nije potrebno)
4. ZIDOVI ŠUTNJE (jedna od največih kazni je staviti čovjeka u samicu. Kada uskratiš nekome svoju riječ kao da mu kažeš da ne postoji. U obitelji je poslije šutnje potrebno „štemati”zidove šutnje)

Don Anto je progovorio i o dužnostima oca. (Podrazumijeva se valjda da se dužnosti majke
znaju!!) Dužnosti oca:

1. ljubiti njihovu majku
2. ako može, nekada i zamijeniti majku u njenim svakodnevnim akivnostima unutar obitelji, za obitelj
3. biti prisutan u obitelji, da pokaže: vi ste meni najvažniji u životu!
4. biti među djecom, uvući ih što više u svoj vlastiti život, prepoznati i s njima rješavati sve probleme odrastanja.
5. biti uzor svojoj djeci (ne daj Bože loš!)
6. biti radišan, jer očeve radne navike djeca upijaju i usvajaju
7. Otac je stup sigurnosti i šalje djeci poruku: Ja se brinem za vas!
8. Otac je hranitelj! Slušanjem i prihvaćanjem od oca djeca grade svoje samopouzdanje
9. Otac uči kako se rješavaju životni problemi; tata djeci ostavlja iskustvo života.
10. Očevi koji zanemaruju i napuštaju djecu nanose djeci duboke rane.

Bilo bi idealno kad bi roditelji mogli biti fizički prisutni u svim situacijama kada ih njihova djeca trebaju, ali znamo da to uvijek nije moguće i zato tu stvar ”spašavaju” djedovi i bake. Prisustvom i molitvom starijih članova naših obitelji prepoznat će lutanja i poroke, zablude i krive odluke naše mladosti i pomoći im dok ne zaglibe preduboko, a to znači popraviti pukotine koje je ovo vrijeme u kojem živimo, liberalizam i sve sotonske zamke koje se stavljaju pred našu mladež, spriječiti i popuniti da obitelj može uz Božju pomoć izvesti na pučinu.

Jako je važno, rekao je naš duhovnik don Anto Stojić,  da se sve stvari u obitelji odvijaju zajedno: otac i majka zajedno, otac i majka i djeca zajedno. Zajednički ručak u obitelji i duhovno ujedinjenje (zajednička molitva), zajednički godišnji odmori, slavlje imendana, zajedničke molitve, zajedničke svete mise.

U drugom dijelu duhovne obnove don Anto je pozvao sudionike duhovne obnove na svjedočanstva koje živimo u našoj svakodnevici, bila ona dobra ili trebamo korekciju.
Bogu hvala, mogli smo razgovarati i pitati za savjet našeg duhovnika koji bolje nego itko poznaje naše slabosti i vrline, misli i kreposti članova naše molitvene zajednice koja teži nasljedovati našu
Svetu Bogorodicu.

Izdvojili bismo svjedočanstva koja mogu poslužiti kao primjer i dobronamjerni poticaj svakome:

• molitvom za dobru nevjestu ili dobrog zeta obitelj je isprosila Božju milost i blagoslov
• svjedočanstvo obiteljskog nedjeljnog druženja, djedovi i bake povezuju svoje potomke
• zajednička molitva oca i majke za blagoslov cijele obitelji tijekom dana
• dobro je da obitelj časti i moli se sv. Josipu i da nasljeduje njegov primjer (pogotovo očevi jer je njihova uloga u današnjem društvu omalovažena).
• kada dođu problemi u obitelji (pogotovo mladima) potrebno je s puno ljubavi opominjati (a ne ih nemilosrdno kritizirati…) i onda ih molitvi pustiti…
• važno je u obitelji stvarati ozračje povjerenja u Boga!

Budući da je ova duhovna obnova bila u prvom redu zamišljena da bi formirala i odgajala stav i podučila voditeljice naše molitvene zajednice (Marije i Marte) vjerujemo da je Božja milost
natopila naša srca i da se možemo nadati plodovima.

Zahvaljujemo našem duhovniku don Anti Stojiću koji nas je poveo u naše duhovne prostore, da otkrijemo brda i ponore i poravnamo putove za Gospodina! To bi značilo ući u sebe, u svoju nutrinu i duhovno i moralno obnoviti naše obitelji i Domovinu. Bez naše osobne obnove ne može biti obnove društva, ni Crkve, ni Hrvatske.