Dragi članovi Molitvenog vijenca Kraljice obitelji,

Marijini štovatelji, prijatelji i ljudi dobre volje!

 

Svjedoci smo da se mnoge obitelji, koje ne mogu prirodnim putem začeti dijete, odlučuju na umjetnu oplodnju bez potpunih informacija. Postoje moralne i etičke dileme i  nauk crkvenog  učiteljstva (enciklika Donum vitae / Dar života pape Ivana Pavla II.) kojeg bi katolici vjernici morali poznavati, prije nego što se upuste u postupak umjetne oplodnje.

S jedne strane susrećemo se sa problemom neplodnosti koja je u porastu i velike želje za potomstvom koje buduće roditelje dovodi do postupaka koji nisu uvijek u skladu sa Božjom zakonima. Razlozi porastu neplodnosti su na neki način uzeli danak našem suvremenom načinu života u kojem živimo pod stresom, ne hranimo se prirodno, a izloženi smo i raznim štetnim zračenjima. Sterilitet je često i posljedica nebrige za naše reproduktivno zdravlje. Zbog preranog stupanja u seksualne odnose, mijenjanja partnera koja često dovode do prijenosa infekcija, zatim zbog uzimanja kontracepcije, ali i kao posljedica učinjenih abortusa, sve je više muškaraca i žena koji se susreću sa tim problemom. Neplodnost, bila muška ili ženska, je stanje koje zahtijeva liječenje, koje se može provoditi lijekovima ili korištenjem medicinskih zahvata koji će bračnom paru pomoći ostvari trudnoću. To znači da UMJETNA OPLODNA nije i ne može biti LIJEK – rekao je prof. Matulić, već tehnički postupak koji nije sukladan Božjoj promisli o dostojanstvu ljudske osobe. Tehnike „in vitro“ su u suprotnosti sa dostojanstvom rađanja i dostojanstvom bračnog sjedinjenja. Umjetna oplodnja se ne događa u bračnom zagrljaju muža i žene već se postiže posredovanjem tkz. ”treće osobe“ (biologa i androloga ) izvan majčinog tijela pa u tom kontekstu Crkva naučava da je takva oplodnja zapravo PREVARA koja kompromitira oca i majku. Drugo, ne manje važno, dijete je dar koje Gospodin stvara u bračnom odnosu supružnika. Ta mala savršena nakupina stanica nazvana „zigota”  ugnijezdi se u toplini majčine utrobe, za razliku od djeteta koje je začeto izvan tijela u hladnoći staklene  ”kušalice”  pa ono postaje na neki način proizvod, a ne dar.

Svako je dijete dar od Boga i Crkva ne stvara razlike između prirodno začete djece i onih rođenih iz umjetne oplodnje – više puta je napomenuo prof. Matulić, istaknuvši  potrebu da djeci začetoj u umjetnoj oplodnji zapravo treba posvetiti više ljubavi i topline upravo zato jer su začeta u  „umjetnim” uvjetima.

Crkveno učiteljstvo postavlja pitanje poštivanja ljudskog zametka kojemu prijete različite opasnosti. Postoji opasnost da se različitom medicinskom dijagnostikom provjerava „ispravnost” zametka ili po osobnoj procjeni biologa eliminiraju oni zameci koji se ne čine „savršenima” ili nisu željenog spola. Isto tako se različitim manipulacijama  na zamecima mogu vršiti med. istraživanja i eksperimentiranja. I samo zaleđivanje zametaka povreda je dostojanstva ljudskog bića jer se izlaže smrtnoj opasnosti, opasnosti tjelesnog oštećenja, a i ne manje važno, sva zaleđena dječica lišena su, barem privremeno, topline majčine zaštite i nošenja. Moramo si posvijestiti da ti „mali zamrznuti ljudi” imaju besmrtnu dušu, anđela čuvara, živi su ..i čekaju na svoje mame i tate da dođu po njih i  da ih rode!

Rođenje nove osobe, kojim muškarac i žena surađuju sa Stvoriteljem, mora biti znak uzajamnog darivanja, i to je odgovor svih odgovora!

U slučaju HETEROLOGNE umjetne oplodnje začeće se događa uslijed spajanja spolnih stanica pri čemu jedan od davalaca nije netko od drugova koji su sklopili brak. Heterologna umjetna oplodnja povreda je prava djeteta jer ga lišava genetskog srodstva. Nedopušteno je oploditi ženu sjemenom davatelja koji joj nije suprug ili oploditi muževljevim sjemenom jajašce koje ne potječe od njegove žene. Ne može se isto tako moralno opravdati oplođivanje neke neudate žene ili udovice bez obzira tko je davalac sjemena.

Drugi način umjetne oplodnje je HOMOLOGNI odnosno umjetno osjemenjivanje među bračnim drugovima. Crkva se sa moralnog stanovišta protivi  tom načinu oplodnje jer je u neskladu sa dostojanstvom rađanja i bračnog sjedinjenja. Ljudsko biće koje dolazi rađanjem povezano je biološkom i duhovnom povezanošću koje nastaje sjedinjenjem njegovih roditelja, za razliku od bića koja su oplođena izvan tijela bračnih drugova. Ljudska osoba je dar, začeto čedo je plod ljubavi roditelja, a ne proizvod tehničkog, medicinskog ili  biološkog zahvata.